Zapise o postojanju lovačkih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine goniča, i to Kastorove goniče (Canis Castorius) i „lisičare“ (Canis Vulpinus).
Prvi tip goniča Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a uši su im preklopljene (vjerovatno je riječ o brakoidnom tipu goniča - op.a.), dok „lisičare“ smatra da su križanci između Kastorovog goniča i lisica, a opisuje ih kao pse izdužene gubice sa zašiljenim ušima.
Autor nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, već da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipične kod današnjeg posavskog goniča - op.a.).
Autor nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, već da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipične kod današnjeg posavskog goniča - op.a.).
Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ piše o lovačkim psima svog vremena i ukazuje na činjenicu da su oni potomci lovačkih pasa klasične Grčke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih goniča“ za koje kaže da se odlikuju spretnošču pri lovu. Opisuje ih kao oštrodlake pse koji na glavi imaju izraženu bradu i brkove, a iznad očiju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tužnom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veća od 45 cm, a po boji su bili riđi.
Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Sličan oblik tijela kao što ima Arrianov „seguzijac“ imao je oštrodlaki posavski gonič.
U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „POKLONSTVO KRALJEVA“ (mr. Ratimir Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem središnjem dijelu slike naslikan je vodič pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „PSAR“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikaša već od 1070.g. (Rački 1877.g.), kako na povodniku drži četiri psa svjetložute boje, s uspravnim šiljatim ušima. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonič.
Takav isti hrtoliki gonič naslikan je još i desno, a s njegove desne strane vidi se jedan lovački pas svjetlo smeđe boje sa preklopljenim ušima, a to je vjerojatno današnji posavski gonič, dok je lijevo od hrtolikog goniča također lovački pas bijele boje sa preklopljenim ušima što nedvojbeno potvrđuje da se radi o istarskom kratkodlakom goniču. Po slici lovački psi sa preklopljenim ušima su snažnije građe tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih goniča koji su izduženijeg tijela i lakše građe stršećih ušiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, u 15 st. Beram je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pučanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (čakavštinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemački.
Istarske freske (14.-16.st.) značajne su zato što su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog života sa pojedinostima što govore, da su slikari slikali ljude i običaje u Istri u vremenu kada su nastale.
Đakovački biskup Petar Bakić u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku piše o lovačkim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedeće:
„Hrvatska je već u 14. stoljeću bila, obzirom na bogata lovišta raznom divljači i na odlične lovačke terene raznih klimatskih područja, vrlo značajno uzgajalište najboljih lovačkih pasa.
Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovački psi u razne evropske zemlje. Prema postojećim pisanim podacima već su se u 14. stoljeću, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovčarskog psa hrvatskog ovčara i naše izvorne pasmine lovačkih pasa od kojih ću spomenuti samo najbrojnije i najznačajnije. Među te ubrajaju se lovački psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na čelu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovački psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne veličine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najviše u hrvatskim krajevima oko mora. Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se šire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim goničima te posavskom goniču.
Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Sličan oblik tijela kao što ima Arrianov „seguzijac“ imao je oštrodlaki posavski gonič.
U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „POKLONSTVO KRALJEVA“ (mr. Ratimir Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem središnjem dijelu slike naslikan je vodič pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „PSAR“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikaša već od 1070.g. (Rački 1877.g.), kako na povodniku drži četiri psa svjetložute boje, s uspravnim šiljatim ušima. Može se sa velikom sigurnošću pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonič.
Takav isti hrtoliki gonič naslikan je još i desno, a s njegove desne strane vidi se jedan lovački pas svjetlo smeđe boje sa preklopljenim ušima, a to je vjerojatno današnji posavski gonič, dok je lijevo od hrtolikog goniča također lovački pas bijele boje sa preklopljenim ušima što nedvojbeno potvrđuje da se radi o istarskom kratkodlakom goniču. Po slici lovački psi sa preklopljenim ušima su snažnije građe tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih goniča koji su izduženijeg tijela i lakše građe stršećih ušiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, u 15 st. Beram je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pučanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (čakavštinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemački.
Istarske freske (14.-16.st.) značajne su zato što su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog života sa pojedinostima što govore, da su slikari slikali ljude i običaje u Istri u vremenu kada su nastale.
Đakovački biskup Petar Bakić u manuskriptu iz 1719.g „De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719“ na latinskom jeziku piše o lovačkim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedeće:
„Hrvatska je već u 14. stoljeću bila, obzirom na bogata lovišta raznom divljači i na odlične lovačke terene raznih klimatskih područja, vrlo značajno uzgajalište najboljih lovačkih pasa.
Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovački psi u razne evropske zemlje. Prema postojećim pisanim podacima već su se u 14. stoljeću, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovčarskog psa hrvatskog ovčara i naše izvorne pasmine lovačkih pasa od kojih ću spomenuti samo najbrojnije i najznačajnije. Među te ubrajaju se lovački psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na čelu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovački psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne veličine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najviše u hrvatskim krajevima oko mora. Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se šire po evropskim zemljama.“ (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim goničima te posavskom goniču.
Andreas Keczkemety, upravitelj crkvenih dobara u Đakovu u svom izvještaju iz 1737.g. „Relatio de cultura armentorum et pecorum in dominio episcopali anno 1737“ na latinskom jeziku o lovačkim psima u Hrvatskoj piše slijedeće:
„U Hrvatskoj se od lovačkih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na čelu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovački pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje. Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne veličine.“
Petar Lukić, đakovački kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvještaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovačkim psima u Hrvatskoj piše slijedeće:
„Od lovačkih pasa najviše se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastožućkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na čelu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih životinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovački pas također oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa većim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je naročito dobar za lov u kamenitim područjima.“
Dr. Franjo Bertić, kotarski veterinar u Đakovu 1854.g. u svojoj brošuri „O obstajanju ergele u Đakovu“ navodi da se u tadašnjim selima đakovačkog kotara uz hrvatskog ovčara uzgajaju crvenkastožućkasti lovački psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog goniča te navođenje da se uzgaja u Hrvatskoj.
Slovenski brakolog, dr. Ivan Lovrenčić, u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi, da je Istra u prijašnjim stoljećima imala osim oštrodlakih i kratkodlake goniče kod kojih je bilo najviše bijelih pasa sa naranđastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najčišći i najbolji za lov zečeva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake goniče pšeničnocrvene ili crvene boje s bijelim okovratnikom.
U toku mjeseca svibnja i lipnja ove godine obilazio sam crkve i kapele u Istri i na sjeverno-primorskim otocima, gdje sam na više mjesta pronašao slike na kojima se nalaze prikazi pasa za koje bi se moglo reći da prikazuju posavskog goniča, istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča, dalmatinskog psa te istarskog pastirskog psa. Te slike potpuno su nepoznate javnosti i sada se bavim njihovim proučavanjem. Kako taj rad na obradi još nije završen, točne podatke o mjestima gdje se nalaze (crkvama ili kapelama) autorima i nazivima slika objaviti ću kasnije kada prikupljanje podataka i proučavanje završim. Mogu samo navesti da slike potječu iz vremenskog razdoblja od 16 do 19 st. i da će to biti vrlo zanimljivi dokaz o autohtonosti uzgoja goniča i pastirskih pasa u Hrvatskoj.
„U Hrvatskoj se od lovačkih pasa uzgaja i crvenkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake. Ovaj pas ima bijele znakove, na čelu, na vratu, na nogama i na repu. U hrvatskim krajevima oko mora uzgaja se lovački pas od 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje. Ovaj pas ima po tijelu crvene pjege razne veličine.“
Petar Lukić, đakovački kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvještaju iz 1752.g. „Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752“ na latinskom jeziku o lovačkim psima u Hrvatskoj piše slijedeće:
„Od lovačkih pasa najviše se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastožućkasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na čelu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih životinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovački pas također oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa većim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je naročito dobar za lov u kamenitim područjima.“
Dr. Franjo Bertić, kotarski veterinar u Đakovu 1854.g. u svojoj brošuri „O obstajanju ergele u Đakovu“ navodi da se u tadašnjim selima đakovačkog kotara uz hrvatskog ovčara uzgajaju crvenkastožućkasti lovački psi sa bijelim oznakama na glavi, prsima i nogama.“ Ponovni opis posavskog goniča te navođenje da se uzgaja u Hrvatskoj.
Slovenski brakolog, dr. Ivan Lovrenčić, u svojoj radnji „Istarski brak“ koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi, da je Istra u prijašnjim stoljećima imala osim oštrodlakih i kratkodlake goniče kod kojih je bilo najviše bijelih pasa sa naranđastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najčišći i najbolji za lov zečeva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake goniče pšeničnocrvene ili crvene boje s bijelim okovratnikom.
U toku mjeseca svibnja i lipnja ove godine obilazio sam crkve i kapele u Istri i na sjeverno-primorskim otocima, gdje sam na više mjesta pronašao slike na kojima se nalaze prikazi pasa za koje bi se moglo reći da prikazuju posavskog goniča, istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča, dalmatinskog psa te istarskog pastirskog psa. Te slike potpuno su nepoznate javnosti i sada se bavim njihovim proučavanjem. Kako taj rad na obradi još nije završen, točne podatke o mjestima gdje se nalaze (crkvama ili kapelama) autorima i nazivima slika objaviti ću kasnije kada prikupljanje podataka i proučavanje završim. Mogu samo navesti da slike potječu iz vremenskog razdoblja od 16 do 19 st. i da će to biti vrlo zanimljivi dokaz o autohtonosti uzgoja goniča i pastirskih pasa u Hrvatskoj.
Thanks a lot for sharing this amazing knowledge with us. This site is fantastic. I always find great knowledge from it. Ergela Djakovo
OdgovoriIzbriši